\documentclass[DIV=12,%
BCOR=10mm,%
headinclude=false,%
footinclude=false,open=any,%
fontsize=11pt,%
twoside,%
paper=a4]%
{scrbook}
\usepackage{fontspec}
\usepackage{polyglossia}
\setmainfont{Linux Libertine O}
% these are not used but prevents XeTeX to barf
\setsansfont[Scale=MatchLowercase]{CMU Sans Serif}
\setmonofont[Scale=MatchLowercase]{CMU Typewriter Text}
\setmainlanguage{croatian}
% global style
\pagestyle{plain}
\usepackage{microtype} % you need an *updated* texlive 2012, but harmless
\usepackage{graphicx}
\usepackage{alltt}
\usepackage{verbatim}
% http://tex.stackexchange.com/questions/3033/forcing-linebreaks-in-url
\PassOptionsToPackage{hyphens}{url}\usepackage[hyperfootnotes=false,hidelinks,breaklinks=true]{hyperref}
\usepackage{bookmark}
% footnote handling
\usepackage[fragile]{bigfoot}
\usepackage{perpage}
\DeclareNewFootnote{default}
\DeclareNewFootnote{B}
\MakeSorted{footnoteB}
\renewcommand*\thefootnoteB{(\arabic{footnoteB})}
\deffootnote[3em]{0em}{4em}{\textsuperscript{\thefootnotemark}~}
% continuous numbering across the document. Defaults to resetting at chapter. Unclear
% \usepackage{chngcntr}
% \counterwithout{footnote}{chapter}
\usepackage[shortlabels]{enumitem}
\usepackage{tabularx}
\usepackage[normalem]{ulem}
\def\hsout{\bgroup \ULdepth=-.55ex \ULset}
% https://tex.stackexchange.com/questions/22410/strikethrough-in-section-title
% Unclear if \protect \hsout is needed. Doesn't looks so
\DeclareRobustCommand{\sout}[1]{\texorpdfstring{\hsout{#1}}{#1}}
\usepackage{wrapfig}
\usepackage{indentfirst}
% remove the numbering
\setcounter{secnumdepth}{-2}
% remove labels from the captions
\renewcommand*{\captionformat}{}
\renewcommand*{\figureformat}{}
\renewcommand*{\tableformat}{}
\KOMAoption{captions}{belowfigure,nooneline}
\addtokomafont{caption}{\centering}
% avoid breakage on multiple
and avoid the next [] to be eaten
\newcommand*{\forcelinebreak}{\strut\\*{}}
\newcommand*{\hairline}{%
\bigskip%
\noindent \hrulefill%
\bigskip%
}
% reverse indentation for biblio and play
\newenvironment*{amusebiblio}{
\leftskip=\parindent
\parindent=-\parindent
\smallskip
\indent
}{\smallskip}
\newenvironment*{amuseplay}{
\leftskip=\parindent
\parindent=-\parindent
\smallskip
\indent
}{\smallskip}
\newcommand*{\Slash}{\slash\hspace{0pt}}
\addtokomafont{disposition}{\rmfamily}
\addtokomafont{descriptionlabel}{\rmfamily}
% forbid widows/orphans
\frenchspacing
\sloppy
\clubpenalty=10000
\widowpenalty=10000
% http://tex.stackexchange.com/questions/304802/how-not-to-hyphenate-the-last-word-of-a-paragraph
\finalhyphendemerits=10000
% given that we said footinclude=false, this should be safe
\setlength{\footskip}{2\baselineskip}
\title{Pariška komuna i pojam države}
\date{1871.}
\author{Mihail Bakunjin}
\subtitle{}
% https://groups.google.com/d/topic/comp.text.tex/6fYmcVMbSbQ/discussion
\hypersetup{%
pdfencoding=auto,
pdftitle={Pariška komuna i pojam države},%
pdfauthor={Mihail Bakunjin},%
pdfsubject={},%
pdfkeywords={istorija; revolucija; država}%
}
\begin{document}
\begin{titlepage}
\strut\vskip 2em
\begin{center}
{\usekomafont{title}{\huge Pariška komuna i pojam države\par}}%
\vskip 1em
\vskip 2em
{\usekomafont{author}{Mihail Bakunjin\par}}%
\vskip 1.5em
\vfill
{\usekomafont{date}{1871.\par}}%
\end{center}
\end{titlepage}
\cleardoublepage
Ovo je djelo, kao ostali uostalom malobrojni spisi koje sam
dosad objavio, nastalo iz samih događaja. Ono je prirodni
nastavak mojih \emph{Lettres à un Français} (Pisma jednom Francuzu),
rujna 1870, u kojima sam imao laku i tužnu čast proreći
i predvidjeti strašnu nesreću koja je sad zadesila Francusku
i s njom cijeli civilizirani svijet, nesreću protiv koje je onda,
kao i sada, ostajao jedan jedini lijek: \emph{socijalna revolucija}.
Dokazati tu istinu, koja je sada neosporna, povijesnim razvojem
društva i činjenicama koje se u Evropi odvijaju pred
našim vlastitim očima, tako da ona bude prihvaćena od svih
ljudi dobre volje, od svih iskrenih tragača za istinom, i onda
otvoreno razložiti, bez zadržavanja i dvosmislenosti, filozofske
principe i praktične ciljeve, koji su tako reći radna duša,
temelj i cilj onoga što zovemo socijalnom revolucijom – to je
predmet predstojećega rada.
Znam da zadatak koji sam preuzeo nije lagan, i mogli bi
me optužiti da se precjenjujem, kad bih u taj rad unosio ma i
najmanje osobne pretenzije. No o tome nema govora, u što
mogu uvjeriti čitaoca. Ja nisam ni znanstvenik ni filozof, a ni
pisac po pozivu. U svom sam životu vrlo malo napisao, i to
činio uvijek samo u samoobrani i samo onda kad me neko
strašno uvjerenje prisililo na to da pobijedim svoj instinktivni
otpor protiv svakog javnog izlaganja vlastitoga ja.
Tko sam ja onda i što me sada goni da objavljujem ovaj
rad? Ja sam strastveni tragač za \emph{istinom} i ne manje ogorčeni
neprijatelj štetnih fikcija, koje još danas nameće \emph{Stranka reda},
ta oficijelna, privilegirana i zainteresirana zastupnica svih religioznih,
metafizičkih, političkih, juridičkih, ekonomskih i socijalnih
bestidnosti u sadašnjosti i u prošlosti, da bi svijet
postao gluplji i da bi ga se porobilo. Ja sam strastveni poklonik
\emph{slobode}, koju smatram jedinim miljeom u kojemu se mogu razvijati
i rasti inteligencija, dostojanstvo i sreća ljudi; – ne
one sasvim formalne slobode koju nameće država, odmjerava
i propisuje, država vječne laži, koja u stvari nikada što drugo
ne zastupa nego prvenstvo pojedinaca, temeljeno na robovanju
svih ostalih; – ne one individualističke, egoističke, sitničave
i fiktivne slobode, koju uzdiže škola J. J. Rousseaua i sve ostale
škole buržoaskog liberalizma i koja smatra takozvano pravo
svih, koje zastupa država, granicom prava svakog pojedinog,
što nužno reducira uvijek pravo pojedinca na ništicu. Ne, ja
pod tim podrazumijevam jedinu slobodu dostojnu toga imena,
onu koja se sastoji u punom razvoju svih materijalnih, duhovnih
i moralnih snaga, koje su u svakome prisutne u stanju
uspavanih sposobnosti, sloboda koja ne poznaje druga ograničenja
osim onih zakona što ih propisuje naša vlastita priroda,
tako da to i nisu, pravo uzev, nikakva ograničenja, jer nam
ti zakoni nisu postavljeni od strane nekog vanjskog zakonodavca
koji postoji pokraj ili iznad nas – oni su unutar nas i
naša vlasnost, oni tvore temelj cijeloga našeg bića, materijalnog,
kao i intelektualnog i moralnog; umjesto da u njima gledamo
granicu, moramo ih smatrati istinskim uvjetima i stvarnim
razlogom naše slobode.
Mislim na slobodu svakog pojedinog, koju treba držati daleko
ispred slobode drugih kao pred graničnim kolcem, u kojoj
naprotiv nalazi ojačanje i beskonačno protezanje – slobodu
svakog pojedinog, neograničenu slobodom svih, slobodu u
solidarnosti, slobodu u jednakosti – slobodu iznad brutalne sile i
principa autoriteta, koji je uvijek bio samo idealan izraz te
sile, pobjedničku slobodu – slobodu koja će nakon zbacivanja
svih nebeskih i zemaljskih idola osnovati i organizirati nov
svijet, svijet solidarnoga čovječanstva, na ruševinama svih
crkava i svih država.
Osvjedočeni sam pristalica \emph{ekonomske i socijalne jednakosti},
jer znam da će izvan te jednakosti sloboda, pravednost,
ljudsko dostojanstvo, moralnost i blagostanje pojedinaca kao
i blagostanje naroda uvijek biti same laži. No kao pristalica
slobode pod svaku cijenu, te temeljne uvjetovanosti čovječanstva,
mislim da se jednakost mora potvrditi spontanom organizacijom
rada i zajedničkog vlasništva proizvođačkih asocijacija,
koje se slobodno organiziraju u općinama i povezuju,
i potpuno jednako tako spontanim savezom općina, a ne vrhovnom
i skrbničkom djelatnošću države.
Ova (posljednja) točka dijeli uglavnom revolucionarnog socijalista
ili kolektivista od autoritarnog komunista, koji je
pristalica apsolutne inicijative države. Njihov cilj je isti; obje
stranke žele na isti način stvaranje novog socijalnog poretka,
koji je utemeljen jedino na organizaciji zajedničkog rada, koja
je neizbježno postavljena svakome i svima silom samih činjenica
pod svima jednakim ekonomskim uvjetima i koja je
osnovana na zajedničkom posjedu nad sredstvima rada.
Sad komunisti uobražavaju da taj cilj mogu postići razvojem
i organizacijom političke moći radničkih klasa, a pogotovu
gradskog proletarijata s pomoću građanskog radikalizma, dok
revolucionarni socijalisti, neprijatelji svih dvoznačnih stapanja
i udruživanja, nasuprot tome misle da taj cilj mogu dostići
samo razvojem i organizacijom ne političke, nego socijalne pa
tome shodno antipolitičke moći gradskih i ruralnih radničkih
masa, uključivši sve ljude dobre volje iz viših klasa, koji se,
kidajući sa svojom prošlošću, njima otvoreno priključuju i žele
potpuno prihvatiti njihov program.
Iz ovoga se pojavljuju dvije različite metode. Komunisti
misle da moraju organizirati radničke snage, da bi se one
domogle političke moći država. Revolucionarni socijalisti se
organiziraju s obzirom na razaranje ili, ako želimo pristojniju
riječ, na likvidaciju država. Komunisti su pristalice principa
i prakse autoriteta, revolucionarni socijalisti imaju povjerenja
samo u slobodu. Obadvoje su na isti način pristalice znanosti,
koja treba ubiti praznovjerje i nadomjestiti vjeru; prvi je žele
nametnuti, drugi će se potruditi da je propagiraju, da bi se
grupe osvjedočenih ljudi spontano i slobodno organizirale i
povezivale, odozdo prema gore, vlastitim pokretom i u skladu
s njihovim stvarnim interesima, a ne prema nekom unaprijed
izrađenom planu, koji je \emph{neobrazovanim masama} nametnut
preko neke više inteligencije.
Revolucionarni socijalisti misle da u instinktivnim aspiracijama
i stvarnim potrebama narodnih masa leži mnogo više
praktičnog razuma i duha nego u dubokoj inteligenciji svih
tih liječnika i skrbnika čovječanstva, koji pretendiraju da mnogim
neuspješnim pokušajima da se usreći čovječanstvo dodaju
još i svoja nastojanja. Revolucionarni socijalisti misle naprotiv
da je čovječanstvo već dovoljno dugo, predugo pustilo da se
njime upravlja, i da izvor njegove nesreće ne leži u toj ili
onoj formi vladavine, nego u principu i činjenici vladanja samog,
kakvo god ono bilo.
Na kraju postoji sad već povijesno protivrječje između komunizma
koji je znanstveno razvila njemačka škola, koju su
američki i engleski socijalisti djelimično preuzeli, i široko razvijenog
i do njegovih zadnjih konsekvenci sprovođenog proudhonizma,
koji je prihvatio proletarijat latinskih zemalja.
Revolucionarni socijalizam je upravo pokušao s prvom
udarnom i praktičnom objavom u \emph{Pariškoj komuni}. Ja sam
pristalica Pariške komune, koja je sasječena, u krvi ugušena
po krvnicima monarhističke i klerikalne reakcije, time samo
postala življa i moćnija u predodžbama i srcu evropskog
proletarijata; njezin sam pristalica, prije svega, jer je ona bila
smiono, vrlo izrazito nijekanje države.
Ogromna je povijesna činjenica da se to nijekanje države
pokazalo upravo u Francuskoj, koja je do sada bila zemlja
političkog centralizma par excellence, i da je upravo Pariz,
glava i povijesni tvorac te velike francuske civilizacije, preuzeo
u tome inicijativu. Pariz skida svoju krunu i proklamira
s entuzijazmom svoje vlastito smjenjivanje, da bi Francuskoj,
Evropi, cijelom svijetu dao slobodu i život; ponovno potvrđuje
snagu svoje povijesne inicijative pokazujući svim narodima,
koji robuju (a gdje li su narodne mase koje ne bi robovale?)
jedini put k oslobođenju i spasu; Pariz izvodi smrtni trik
protiv političkih tradicija građanskog radikalizma i daje
revolucionarnom socijalizmu realnu osnovu! Pariz zaslužuje ponovno
kletvu cijele reakcionarne gomile Francuske i Evrope!
Pariz sam sebe pokapa pod svojim ruševinama, da bi trijumfirajućoj
reakciji priredio svečani demanti, svojom nesrećom
spašava čast i budućnost Francuske i dokazuje utješenom
čovječanstvu da su se život, inteligencija, moralna snaga,
povukavši se iz viših klasa, energično i s mnogo izgleda za budućnost
održali u proletarijatu! Pariz inaugurira novo vrijeme,
vrijeme konačnog i potpunog oslobođenja narodnih masa i
njihove sad potpuno stvarne solidarnosti preko granica država
i tim granicama usprkos; Pariz ubija rodoljublje i osniva na
njegovim ruševinama religiju čovječanstva, Pariz se proklamira
na humanitarni i ateistički način i zamjenjuje božanske
fikcije velikim stvarnostima socijalnog života i vjerom u
znanost – laži i nepravde religioznog, političkog i juridičkog
morala principima slobode, pravde, jednakosti i bratstva, tim
vječnim temeljima sveg ljudskog morala! Pariz, herojski, racionalan
i pun vjere osnažuje svoju energičnu vjeru u misiju
čovječanstva svojim slavnim padom, svojom smrću, i ostavlja
tu vjeru energičnije i življe u amanet dolazećim generacijama!
Pariz, utonuo u krv svoje najplemenitije djece – to je cijelo
čovječanstvo pribijeno na križ od internacionalne i povezane
reakcije Evrope pod neposrednom inspiracijom svih kršćanskih
crkava i velikog svećenika nepravde – pape; no slijedeća
internacionalna i solidarna revolucija svih naroda bit će
uskrsnuće iz Pariza.
To je istinski smisao, to su potpune i ogromne posljedice
dvomjesečnog postojanja Pariške komuna, koja će uvijek biti
vrijedna sjećanja.
Pariška komuna je trajala prekratko i bila u svom unutarnjem
razvoju previše ometena smrtnom borbom, koju je
trebala izdržati protiv reakcije u Versaillesu, a da bi svoj
socijalistički program, ne kažem, bila mogla primijeniti, nego
i samo teorijski razraditi. Mora se uostalom priznati da većina
članova Komune nisu zapravo bili socijalisti, a kad su se kao
takvi pokazivali, onda su bili neodoljivo povučeni snagom
činjenica koja nije dopuštala nikakav otpor, načinom njihove
sredine, nužnošću njihovog položaja a ne njihovim intimnim
uvjerenjem. Socijalisti, na čelu kojih stoji naravno naš prijatelj
Varlin, imali su u Komuni samo jednu malu manjinu,
brojili su najviše 14 ili 15 članova. Ostali su bili jakobinci. No,
da se razumijemo, ima jakobinaca i jakobinaca. Ima jakobinaca
koji su advokati i doktrinari, kao gospodin Gambetta,
\emph{pozitivistički} republikanizam kojega je drzak, despotski i formalistički,
odbacujući staru revolucionarnu vjeru i očuvavši od
jakobinizma samo kult jedinstva i autoriteta, izručio francuski
narod Prusima i kasnije domaćoj reakciji – a postoje i otvoreno
revolucionarni jakobinci, junaci, posljednji iskreni zastupnici
demokratske vjere iz 1793, koji su sposobni žrtvovati
svoje mnogo ljubljeno jedinstvo i autoritet nužnostima revolucije
prije nego saviti svoju savjest pred insolencijama revolucije.
Ti velikodušni jakobinci, na čelo kojih se, naravno, postavio
Delescluze, jedna velika duša i velik karakter, žele prije
svega trijumf revolucije, a kako nema revolucije bez narodnih
masa, i kako te mase danas imaju socijalistički instinkt u
eminentnom stupnju, i ne mogu više dizati nikakvu drugačiju
revoluciju nego ekonomsku i socijalnu, tako će pravovjerni
jakobinci pustivši se voditi od logike revolucionarnog pokreta,
postati napokon socijalisti protiv svoje volje.
To je upravo bio položaj u kojem su se našli jakobinci
Pariške komune. Delescluze i mnogi drugi su zajedno s njime
potpisivali programe i proklamacije čiji su opći duh i obećanja
bili pozitivno socijalistički. No kako su oni usprkos svoj
svojoj dobroj vjeri i dobroj volji samo bili socijalisti mnogo
više izvana povučeni nego iznutra uvjereni, kako nisu imali
ni vremena ni sposobnosti da iz svoje nutrine odstrane mnoštvo
građanskih predrasuda, koje su bile u protivrječju s
njihovim novim socijalizmom, razumljivo je da oni nisu mogli,
paralizirani tom unutarnjom borbom, nikada napustiti
krug generalizacija i donijeti kakvu odlučnu mjeru koja bi
zauvijek raskinula njihovu solidarnost i sve njihove odnose
s građanskim svijetom.
To je bila velika nesreća i za Komunu i za njih same; bili
su time zakočeni pa su zakočili i Komunu, no to im se ne
može predbacivati kao krivnja. Ljudi se ne preobražavaju iz
jednog dana u drugi i ne mijenjaju prirodu i navike po volji.
Oni su dokazali svoju iskrenost gineći za Komunu. Tko će se
usuditi da od njih zahtijeva više od toga?
Njima tim više treba praštati što je sam pariški narod,
pod utjecajem kojega su oni mislili i radili, djelovao socijalistički
mnogo više slijedeći svoje instinkte nego ideju ili uvjerenje
koje počiva na promišljanju. Sve njegove aspiracije su
u najvećem stupnju i isključivo socijalističke, ali su njegove
ideje, ili bolje rečeno njegove preuzete predodžbe, još daleko
ispod te visine. Ima još mnogo jakobinskih predrasuda, mnogo
diktatorskih i vladavinskih zamišljanja u proletarijatu velikih
francuskih gradova, pa i u samom pariškom. Poštovanje autoriteta,
sudbonosni proizvod religijskog odgoja, tog povijesnog
izvora sve nesreće, izopačenosti i slugovanja naroda, nije još
u njemu potpuno iskorijenjeno. To je u tolikoj mjeri tako da
se čak ni najinteligentnija djeca naroda, najuvjereniji socijalisti,
od toga još uvijek nisu mogli osloboditi. Istražite njegovu
savjest pa ćete naći jakobinca, čovjeka režima, koji se sakrio
u jako taman kut i postao zaista skroman, ali još uvijek nije
mrtav.
Položaj malog broja uvjerenih socijalista koji su pripadali
Komuni bio je uostalom izrazito težak. Oni nisu osjećali dovoljnu
podršku od velike mase pariškog stanovništva, a organizacija
internacionalne asocijacije, za to još nepotpuna, brojila
je jedva nekoliko tisuća članova; oni su morali tako voditi
svakodnevnu borbu protiv jakobinske većine – i još k tome
pod kojim uvjetima! Morali su dati rad i kruh nekoliko stotina
tisuća radnika, organizirati ih, naoružati ih i istodobno nadgledati
reakcionarna potkopavanja u ogromnom Parizu, koji
je bio opsjednut, u opasnosti od gladi i na milost i nemilost
svim prljavim pothvatima reakcije, koja se mogla smjestiti i
potvrđivati u Versaillesu \emph{s dozvolom i milošću Prusa}. Morali
su vladi i armiji u Versaillesu suprotstaviti revolucionarnu
vladu i armiju, tj. da bi se borili protiv monarhističke i
klerikalne reakcije morali su sami ispustiti iz vida osnovne uvjete
revolucionarnog socijalizma, napustiti ih i organizirati se kao
\emph{jakobinska} reakcija.
Nije li prirodno u takvim prilikama da su jakobinci, koji
su jači jer tvore većinu Komune i koji osim toga u neusporedivo
većem stupnju posjeduju predaju i praksu organizacije
vladanja, imali ogromnu prednost prema socijalistima? Čuditi
se mora samo tome da iz toga nisu izvukli još veću korist, da
ustanku u Parizu nisu dali isključivo jakobinski karakter nego
su se naprotiv dali uvući u socijalnu revoluciju.
Znam da su mnogi u svojim teorijama konsekventni socijalisti
predbacili našim pariškim prijateljima što se u svojoj
revolucionarnoj praksi nisu iskazali dovoljno socijalistički dok
ih svi graktavci buržoaske štampe naprotiv optužuju da
su previše vjerno slijedili socijalistički program. No pustimo
na trenutak jadne denuncijante te štampe po strani; strogim
teoretičarima oslobođenja proletarijata uputio bih primjedbu
da čine krivo našoj pariškoj braći, jer između najispravnijih
teorija i njihove praktične primjene stoji ogromno rastojanje,
koje se ne može prijeći za nekoliko dana. Tko je npr. imao
sreću upoznati Varlina, da spomenemo samo njega, kojega je
smrt sigurna, taj zna koliko su strastvena, promišljena i duboka
bila njegova socijalistička uvjerenja kao i njegovih prijatelja.
To su bili ljudi, u užarenu revnost, predanost i dobru
vjeru kojih nitko, tko bi stupio u njihovu blizinu, nije mogao
sumnjati. No baš zato što su bili pravovjerni ljudi, bili su s
obzirom na ogromno djelo, kojemu su posvetili svoje srce,
svoju misao i svoj život, puni nepovjerenja prema sebi samima;
sebe su cijenili tako malo! Bili su uostalom uvjereni da je u
socijalnoj revoluciji, u ovom i svakom drugom pogledu upravo
suprotno nego u političkoj revoluciji, djelovanje pojedinca
gotovo ravno ništici, a spontano djelovanje masa mora biti sve.
Pojedinci nisu mogli činiti ništa drugo nego izraditi, razjasniti
i proširiti ideje koje odgovaraju instinktima naroda, i onda
stalno nastojati da se prirodna moć ljudi revolucionarno organizira –
no ne ići preko toga; sve ostalo treba i može učiniti
samo sâm narod. Inače se dospijeva do političke diktature, tj.
do obnavljanja države, privilegija, nejednakosti i ostalih načina
pritiska od strane države, i zaobilaznim putom, ali logično,
do ponovnog uvođenja političke, socijalne i ekonomske
potlačenosti narodnih masa.
Varlin i svi njegovi prijatelji su, kao svi iskreni socijalisti
i općenito svi radnici u narodu rođeni i odgojeni, u najvećoj
mjeri, uostalom potpuno opravdano, bili okrenuti protiv nastavljene
inicijative istih osoba, protiv vladavine superiornih
individualnosti, a kako su oni prije svega bili pravedni, tako
su i tu svoju odbojnost, to nepovjerenje okrenuli i protiv
samih sebe, kao i protiv svih ostalih.
Nasuprot ideji autoritarnih komunista, koju smatram potpuno
krivom, da socijalnu revoluciju može dekretirati i organizirati
diktatura ili konstitutivna skupština izrasla iz političke
revolucije, naši su prijatelji – socijalisti iz Pariza – smatrali
da ona može biti provedena spontanom i kontinuiranom akcijom
masa, narodnih grupa i narodnih saveza i dovedena do
svog punog razvoja.
Naši su pariški prijatelji imali po stotinu puta pravo. Jer,
zaista, koja je to genijalna glava, ili u slučaju kakve kolektivne
diktature, čak i kad bi je sačinjavalo više stotina
najnadarenijih ljudi, koji su to mozgovi tako veliki i moćni koji
bi mogli obuhvatiti bezgraničnu mnogostrukost i raznovrsnost
stvarnih interesa, aspiracija, želja i potreba, kojih je suma
zajednička volja jednog naroda, i koji bi mogli iznaći takvu
socijalnu organizaciju koja bi bila u stanju zadovoljiti
svakoga? Takva bi organizacija uvijek bila samo Prokrustova
postelja u koju bi nesretno društvo bilo ugurano s pomoću
više ili manje istaknute državne sile. To je dosad uvijek tako
bilo, i upravo tom antičkom sustavu organizacije s pomoću sile
mora socijalna revolucija učiniti kraj, predavši masama,
grupama, komunama, asocijacijama, pa i pojedinim osobama njihovu
punu slobodu i jednom za svagda razorivši povijesni
uzrok svake prisile, moć i sâmo postojanje države, koja mora
u ovom slučaju sa sobom odvući sve nepravde juridičkog prava
i sve laži različitih kultova, jer to pravo i ti kultovi su uvijek
bili samo iznuđena idealna i stvarna pomazanja svih aspekata
prisile koje je država zastupala, garantirala i privilegirala.
Jasno je da čovječanstvo može vratiti svoju slobodu i da
stvarni interesi društva, svih grupa i lokalnih organizacija i
pojedinačnih osoba, koje to društvo čine, mogu biti zadovoljeni
tek onda kad više ne bude bilo država. Jasno je da svi takozvani
opći interesi društva, koje država navodno zastupa, a
koji su u stvarnosti samo prolazna i stalna negacija pozitivnih
interesa distrikta, općina, saveza i većine državi podređenih
pojedinačnih osoba, da su ti interesi apstrakcija, fikcija, laž
i da je država istodobno jedna velika klaonica i ogromno
groblje, gdje u sjeni i pod izlikom te apstrakcije plemenito i
blaženo propadaju sve stvarne aspiracije, sve žive snage zemlje,
da bi bile žrtvovane i pokopane. A kako neka apstrakcija
nikada ne postoji po sebi i za sebe, kako ona nema nogu za
kretanje ni ruku za djelovanje, a ni trbuh, da bi tu masu njoj
za proždiranje prinesene žrtve probavila, jasno je da baš kao
što bog, religiozna ili nebeska apstrakcija, ustvari zastupa
vrlo pozitivne, vrlo realne interese jedne privilegirane klase,
svećenstva – da isto tako njegova zemaljska dopuna, politička
apstrakcija, država, zastupa ne manje pozitivne i realne interese
današnje glavne, ako ne i isključive, izrabljivačke klase –
buržoazije, koja uostalom nastoji sobom obuhvatiti sve
druge klase. A kako se svećenstvo uvijek dijelilo, a danas više
nego ikada, na jednu vrlo moćnu i vrlo bogatu manjinu i
jednu vrlo podređenu i prilično zapuštenu većinu, tako i buržoazija:
ona i njene različite socijalne i političke organizacije
u industriji, poljoprivredi, bankarstvu i trgovini, također u
svim upravnim, financijskim, pravnim, univerzitetskim, policijskim
i vojnim funkcijama države dijeli se svakim danom sve
više na oligarhiju koja ima stvarnu vlast i na bezbrojnu masu
više ili manje taštih i propalih kreatura, koje žive u stalnoj
iluziji i bivaju sve više gurane natrag u proletarijat po nekoj
neodoljivoj sili, po sili suvremenog ekonomskog razvoja; oni
su ograničeni na to da svemoćnoj oligarhiji služe kao slijepo
sredstvo.
Uklanjanje crkve i države mora biti prvi i neizbježan uvjet
stvarnog oslobođenja društva; tek nakon toga se društvo može
i mora organizirati na drugi način, no ne odozgo prema dolje
i ne prema nekom idealnom zasnovanom planu nekolicine
mudraca ili znanstvenika ili kroz dekrete, koje izbacuje neka
diktatorska sila, ne čak ni s pomoću nacionalne skupštine
izabrane na temelju općeg prava glasa. Takav bi sustav, kao
što sam već rekao, neizbježno vodio uspostavljanju neke nove
države pa prema tome stvaranju vladajuće aristokracije, tj.
cijele klase ljudi koji nemaju ništa zajedničko s masom naroda,
nego bi sasvim sigurno ponovno počeli izrabljivati narod
i podređivati ga pod izgovorom općeg blagostanja ili da bi se
spasila država.
Buduća socijalna organizacija može se podizati samo odozdo
prema gore slobodnim udruživanjem i povezivanjem radnika,
prvo u asocijacije, onda u općine, distrikte, narode i napokon
u jedan veliki internacionalni i univerzalni federalni savez.
Tek onda će se ostvariti istinski i životvorni poredak slobode
i opće sreće, poredak koji ne niječe interese pojedinca i društva,
nego ih štoviše potvrđuje i dovodi u sklad.
Kaže se da se takav sklad i univerzalna solidarnost interesa
pojedinca i društva ne može zapravo nikada ostvariti, jer ti
interesi, koji su u međusobnom protivrječju nisu u stanju
sami sebi održavati ravnotežu ili se na koji drugi način bilo
kako sporazumjeti. Na jedan takav prigovor odvraćam da je
za to, što dosad ti interesi nikada i nigdje nisu dosegli
obostrani sklad, kriva država koja je žrtvovala interese većine u
korist jedne privilegirane manjine. To je razlog zbog kojega
ta slavna nespojivost i borba osobnih interesa i interesa
društva nisu ništa drugo nego izrugivanje i politička laž, proizašla
iz teološke laži, koja je izmislila nauku o iskonskom grijehu,
da bi obeščastila čovjeka i razorila mu svijest o vlastitoj
vrijednosti. Ta ista kriva ideja o interesima u sukobu potječe
također i iz snova metafizike koja je, kao što je poznato,
bliska rođakinja teologije. Zabacivši društveni karakter čovjekove
prirode metafizika je gledala na društvo kao na mehaničko
i čisto umjetno gomilanje ljudi, koji se odjednom udružuju
u ime nekog formalnog ili tajnog ugovora, koji je sklopljen
slobodno ili pod utjecajem neke više sile. Prije njihova povezivanja
u društvo ljudi su se nalazili u uživanju pune slobode,
ispunjeni nekom vrstom besmrtne duše. A kad metafizičari,
naročito oni koji vjeruju u besmrtnost duše, tvrde da su svi
ljudi izvan društva slobodna bića, dolazi se do neizbježnog
zaključka da su se ljudi mogli ujediniti u društvo samo pod
uvjetom da zaniječu svoju slobodu, svoju prirodnu neovisnost
i žrtvuju svoje interese, prvo one osobne a onda lokalne.
Takvo samoodricanje i takva osobna žrtva nameću se tim više
zapovjednički, što je društvo brojnije i što je zapletenija
njegova organizacija. U takvom je slučaju država izraz svih
individualnih žrtava. Budući da ona postoji u tom apstraktnom i
istodobno nasilnom obliku, ona ometa naravno sve više osobnu
slobodu u ime laži, koja se zove »javno dobro«, iako ona očigledno
zastupa isključivo interese vladajuće klase. Država
nam na taj način izgleda kao neizbježna negacija i poništenje
svake slobode i svih interesa, osobnih kao i općih.
Ovdje se vidi da je u metafizičkim i teološkim sustavima
sve međusobno povezano i samo po sebi objašnjivo. Zato mogu
i moraju dapače logički branioci tih sustava mirne savjesti
dalje izrabljivati narodne mase posredstvom crkve i države.
Napunivši svoje džepove i robujući svim svojim prljavim strastima,
mogu se istodobno tješiti mišlju da se muče za slavu
boga, za pobjedu civilizacije i za vječno blaženstvo
proletarijata.
A mi ostali, koji ne vjerujemo ni u boga ni u besmrtnost
duše, pa ni u vlastitu slobodu volje, tvrdimo da sloboda mora
biti shvaćena u njenom najpotpunijem i najširem poimanju
kao cilj povijesnog napretka čovječanstva. S pomoću čudesnog
iako logičnog kontrasta uzimaju naši protivnici, idealisti teologije
i metafizike, princip slobode kao temelj i bazu svojih
teorija, da bi posve mirno dospjeli na kraju do neizbježnosti
ljudskog robovanja. A mi, materijalisti po teoriji, nastojimo
zasnovati u praksi razuman i plemenit idealizam i trajno ga
očuvati. Naši neprijatelji, božanski i suptilni idealisti, tonu
u krvožedni i ružni praktični materijalizam u ime logike, po
kojoj je svaki razvoj negacija temeljnog principa. Naše je
uvjerenje da je cjelokupan bogati duhovni, moralni i materijalni
razvoj čovjeka kao i njegova prividna neovisnost, da su
to sve produkti života u društvu. Izvan društva bi čovjek ne
samo bio bez slobode nego ne bi bio ni postao čovjek, tj. biće
koje posjeduje vlastitu svijest, osjeća, misli i govori. Samo
međusobno djelovanje inteligencije i zajedničkog rada moglo
je prisiliti čovjeka da napusti stanje divljaka i divlje zvijeri,
koje je bilo njegova pra-priroda ili ishodišna točka njegova
daljnjeg razvoja. Duboko smo prožeti tom istinom, da cijeli
čovjekov život – interesi, stremljenja, potrebe, iluzije, također
gluposti, nasilna djela, nepravednosti i sve prividno dobrovoljne
akcije – pokazuje samo posljedice neizbježnih sila
života u društvu. Ideja o međusobnoj nezavisnosti ne bi mogla
biti priznata, a da se ne zaniječe uzajamni utjecaj međusobnih
odnosa u iskazivanjima vanjske prirode.
U samoj prirodi se taj divni uzajamni odnos i povezivanje
pojava također ne postiže bez borbe. Baš nasuprot tome,
iskazuje se harmonija sila u prirodi tek kao istinski rezultat
te stalne borbe, koja je najautohtoniji uvjet života i pokreta.
U prirodi i u društvu red bez borbe znači smrt.
Ako je u svemiru red prirodan i moguć, uzrok tome je
jedino taj što se tim svemirom ne upravlja po nekom prethodno
izmišljenom sustavu koji je nametnula neka najviša
volja. Teološka hipoteza božanskog zakonodavstva dovodi do
očiglednog apsurda i negacije ne samo svakog reda nego i
same prirode. Prirodni zakoni su samo utoliko zbiljski, što
leže u biću same prirode, tj. nisu ustanovljeni nekim autoritetom.
Ti su zakoni jednostavna iskazivanja ili stalne forme
razvoja stvari i grupa od vrlo raznovrsnih, prolaznih ali stvarnih
činjenica. Njihova cjelokupnost stvara to što zovemo »prirodom«.
Ljudska inteligencija i znanost je promatrala te činjenice,
kontrolirala ih kroz pokuse, povezala ih onda u sustav
i nazvala ih zakonima. No sama priroda ne poznaje nikakve
zakone. Ona djeluje nesvjesno, kroz samu sebe pokazujući
beskrajnu raznovrsnost pojava, koje izgledaju ljudske i
ponavljaju se. Zbog toga, zahvaljujući toj neizbježnosti
događanja, može postojati red u svemiru i zaista i postoji.
Takav red postoji i u ljudskom društvu, koje se naizgled
razvija na tako reći antiprirodan način, ali se u stvarnosti
pokorava prirodnom i neizbježnom tijeku stvari. Samo razmišljanje
čovjeka o drugim životinjama i njegova sposobnost,
da misli, unijeli su u njegov razvoj poseban element, koji je,
usput rečeno, sasvim prirodan u ovom smislu, da čovjek, kao
i sve što postoji, predstavlja materijalni proizvod povezivanja
i djelovanja sila. Taj posebni element je mišljenje ili ona
sposobnost za uopćavanje i apstrakciju, zahvaljujući kojoj
čovjek može sebe s pomoću misli projicirati iz sebe sâma i
sebe sâma istraživati i promatrati kao neki strani vanjski
objekt. Podigavši se tako u ideji iznad samoga sebe i svoje
okoline, dolazi do predodžbe potpune apstrakcije, apsolutnog
ništa. Ta zadnja granica najviše apstrakcije misli, to apsolutno
ništa, to je bog.
Takav je smisao i povijesna podloga svake teološke znanosti.
Bez uvida u biće i materijalne uzroke svojih vlastitih misli
a također i bez polaganja računa sebi samima o njima samima
svojstvenim uvjetima ili prirodnim zakonima, nisu ti prvi ljudi
živeći u društvu sigurno mogli naslućivati da su njihovi apsolutni
pojmovi samo rezultat njihove sposobnosti da stvaraju
apstraktne ideje. Zato su na te ideje, preuzete iz prirode,
gledali kao na stvarne predmete, nasuprot kojima sama priroda
više nije imala nikakvu ulogu. Onda su počeli nuditi svoje
fikcije, svoje nemoguće pojmove apsoluta i njima upućivati
sve časti. No bilo je potrebno na bilo koji način odjenuti u
oblik i učiniti primjetnom apstraktnu ideju onoga ništa ili
boga. U to ime učinili su da se pojam božanstva nadme i podarili
ga još s dobrim i lošim osobinama i moćima, koje su
samo u prirodi i u društvu mogli naći.
To je bilo porijeklo i povijesni razvoj svih religija, od
fetišizma do kršćanstva.
Ne namjeravamo zalaziti u povijest religioznih, teoloških
i metafizičkih apsurdnosti, a još manje govoriti o sukcesivnom
pojavljivanju svih božanskih utjelovljenja i vizija, stvorenih
kroz stoljeća barbarstva. Svatko zna da je praznovjerje uvijek
dovodilo do strašnog zla i izazivalo rijeke prolivene krvi i suza.
Kažemo samo da su sve te užasne zablude jadnog čovječanstva
bile neizbježne povijesne činjenice pri normalnom rastu
i razvoju socijalnih organizama. Takve zablude izazivale su u
društvu sudbonosnu ideju, koja je vladala uobraziljom ljudi,
da svemirom upravlja neka nadnaravna sila i, da tako kažemo,
neka nadnaravna volja. Stoljeća su prolazila i društva su se
toliko navikla na tu ideju da su na kraju u sebi uništila
svako nastojanje prema nekom daljem napretku i svaku sposobnost
da do njega stignu.
Častoljublje nekih osoba u početku, nekih socijalnih klasa
nakon toga, podiglo je robovanje i osvajanje na nivo životnog
principa i ukorijenilo više nego bilo koja druga ideja ovu
strašnu ideju božanstva. Otada nadalje nije bilo moguće društvo
koje nije počivalo na temeljima tih dvaju uređenja: crkve
i države. Ta dva socijalna bića branili su svi zastupnici
doktrina.
Jedva su se izrodila ta dva uređenja, kad su se odmah
stvorile dvije kaste: kasta svećenstva i kasta plemstva, koje
su se odmah pobrinule utuviti potlačenom narodu duboku
neophodnost, korisnost i svetost crkve i države.
Sve to je imalo svrhu da brutalno ropstvo pretvori u
legalno ropstvo, koje je predvidjelo najviše biće i svojom
voljom ga blagoslovilo.
No jesu li svećenici i plemići iskreno vjerovali u ta uređenja,
koja su održavali svim snagama u svom vlastitom
interesu? Jesu li oni bili samo lažljivci i prevaranti? Ne,
vjerujem da su oni istodobno bili i vjernici i prevaranti.
Oni su vjerovali i sa svoje strane, jer su prirodno i neizbježno
dijelili zablude mase, a tek kasnije, u vrijeme propasti
antičkoga svijeta, postali su skeptici i besramni lažljivci. Drugi
jedan razlog dopušta da se na utemeljivače države gleda kao
na iskrene ljude. Čovjek uvijek lako vjeruje onome što želi i
što se ne suprotstavlja njegovim interesima. Svejedno koliko on
inteligentan i obrazovan bio, njegova ljubav prema samom
sebi i želja da živi sa svojim susjedima i uživa njihovo poštovanje
uvijek će djelovati tako da vjeruje ono što mu je
ugodno i korisno. Uvjeren sam, npr., da su Thiers i vlada u
Versaillesu pod svaku cijenu sebe nastojali uvjeriti da oni
spašavaju Francusku, ubijajući u Parizu nekoliko tisuća ljudi,
žena i djece.
No ako su svećenici, auguri, aristokrati i buržoazija prošlih
i modernih vremena i mogli posjedovati iskrenu vjeru, ipak
su ostali komedijanti. Zapravo se ne bi moglo prihvatiti da su
baš vjerovali u svaku apsurdnost, koju su stvarali vjera i
politika. Ja čak i ne govorim o onom vremenu kad se, prema
Ciceronovoj primjedbi »dva augura nisu mogla pogledati u
oči a da se ne smiju«. Čak i u doba neznanja i općeg praznovjerja,
teško je prihvatiti da su pronalazači dnevnih čuda
mogli biti uvjereni u zbiljnost takvih čuda. Isto se može reći
i o politici, koja se može sažeti u slijedećem pravilu: »Narod
treba držati u jarmu na takav način i opljačkati ga da on
ne jadikuje glasno o svom usudu, da ne zaboravi da sluša i da
nema vremena da misli na otpor i pobunu.«
Kako se onda može misliti da ljudi koji su od politike
načinili obrt i znaju svoj cilj – naime nepravdu, silu, laž,
prevaru, masovno pojedinačno umorstvo – da takvi ljudi
mogu iskreno vjerovati u umjetnost politike i mudrost države,
stvoritelja društvenog blaženstva? Oni nisu usprkos svojoj
strahoti mogli doseći taj stupanj gluposti. Crkva i država su
u sva vremena bile velika škola opačine. Povijest svjedoči o
njihovim prijestupima, svugdje i uvijek su svećenici i državnici
bili svjesni, sustavno nepomirljivi i krvožedni neprijatelji
i krvnici naroda.
Kako se mogu ipak dvije tako prividno nespojive stvari
pomiriti: prevareni i varalice, lažljivci i vjernici? Po logici
to izgleda teško, prema činjenicama, tj. u praktičnom životu,
obje ove osobine se nalaze vrlo često ujedinjene.
Ogromna većina ljudi živi u oporbi sa samim sobom i u
stalnom nesporazumu; oni to najčešće i ne primjećuju, dok ih
neki izvanredan događaj ne otkine iz njihove uobičajene opuštenosti
i prisili ih da promatraju sami sebe i svoju okolinu.
U politici kao i u religiji ljudi su samo mašine u rukama
izrabljivača. No lopovi i pokradeni, tlačitelji i potlačeni žive
jedni pokraj drugih, vođeni šakom ljudi, koje treba smatrati
pravim izrabljivačima. To su ljudi, bez ikakvih političkih i
religioznih predrasuda, koji svjesno zloupotrebljavaju i podjarmljuju.
U sedamnaestom i osamnaestom stoljeću do izbijanja
velike revolucije, a također i u našim danima, imali su
oni komandu u Evropi i djelovali gotovo po svojoj volji. Može
se misliti da njihovo vladanje neće još dugo potrajati. Dok
glavni vođe varaju narod u punoj svijesti i guraju u propast,
njihovi sluge ili crkvene i državne kreature nastoje predano
održati svetost i integritet tih omraženih ustanova. Kad je
crkva, kao što svećenici i većina državnika govore, nužna za
spas duše, onda je i država s njene strane također nužna za
održanje mira, reda i pravde, a doktrinari svih škola glasno
izvikuju: »Bez crkve i bez vlade nema civilizacije i nema
napretka.«
Ne trebamo objašnjavati problem vječitog spasa, jer ne
vjerujemo u besmrtnost duše. Uvjereni smo da je najštetnija
stvar za čovječanstvo, za istinu i za napredak crkva. A može
li biti drugačije? Ne preuzima li crkva brigu da pokvari mladu
generaciju, posebno žene? Nije li ona ta koja nastoji svojim
dogmama, svojim lažima, svojom glupošću i sramotnošću ubiti
logičko mišljenje i znanost? Ne ogrješuje li se ona o dostojanstvo
čovjeka, nastojeći u čovjeku obrnuti pojmove o pravu i
pravednosti? Ne čini li ona od živoga truplo, ne nosi li slobodi
propast, ne propovijeda li vječno robovanje masa u korist
tirana i izrabljivača? Ne traži li ta nepomirljiva crkva carstvo
mraka, neznanja, bijede i zločina, da bude ovjekovječeno? Ako
napredak našega stoljeća nije kakav licemjeran san, mora on
crkvi učiniti kraj.
% begin final page
\clearpage
% if we are on an odd page, add another one, otherwise when imposing
% the page would be odd on an even one.
\ifthispageodd{\strut\thispagestyle{empty}\clearpage}{}
% new page for the colophon
\thispagestyle{empty}
\begin{center}
Anarhistička biblioteka
\smallskip
Anti-Copyright
\bigskip
\includegraphics[width=0.25\textwidth]{logo-yu}
\bigskip
\end{center}
\strut
\vfill
\begin{center}
Mihail Bakunjin
Pariška komuna i pojam države
1871.
\bigskip
\emph{Država i sloboda}, Zagreb, 1979, str. 313–327
Prevela Karmen Bašić
\bigskip
\textbf{anarhisticka-biblioteka.net}
\end{center}
% end final page with colophon
\end{document}