\documentclass[DIV=12,%
BCOR=10mm,%
headinclude=false,%
footinclude=false,open=any,%
fontsize=11pt,%
twoside,%
paper=a4]%
{scrbook}
\usepackage{fontspec}
\usepackage{polyglossia}
\setmainfont{Linux Libertine O}
% these are not used but prevents XeTeX to barf
\setsansfont[Scale=MatchLowercase]{CMU Sans Serif}
\setmonofont[Scale=MatchLowercase]{CMU Typewriter Text}
\setmainlanguage{croatian}
% global style
\pagestyle{plain}
\usepackage{microtype} % you need an *updated* texlive 2012, but harmless
\usepackage{graphicx}
\usepackage{alltt}
\usepackage{verbatim}
% http://tex.stackexchange.com/questions/3033/forcing-linebreaks-in-url
\PassOptionsToPackage{hyphens}{url}\usepackage[hyperfootnotes=false,hidelinks,breaklinks=true]{hyperref}
\usepackage{bookmark}
% footnote handling
\usepackage[fragile]{bigfoot}
\usepackage{perpage}
\DeclareNewFootnote{default}
\DeclareNewFootnote{B}
\MakeSorted{footnoteB}
\renewcommand*\thefootnoteB{(\arabic{footnoteB})}
\deffootnote[3em]{0em}{4em}{\textsuperscript{\thefootnotemark}~}
% continuous numbering across the document. Defaults to resetting at chapter. Unclear
% \usepackage{chngcntr}
% \counterwithout{footnote}{chapter}
\usepackage[shortlabels]{enumitem}
\usepackage{tabularx}
\usepackage[normalem]{ulem}
\def\hsout{\bgroup \ULdepth=-.55ex \ULset}
% https://tex.stackexchange.com/questions/22410/strikethrough-in-section-title
% Unclear if \protect \hsout is needed. Doesn't looks so
\DeclareRobustCommand{\sout}[1]{\texorpdfstring{\hsout{#1}}{#1}}
\usepackage{wrapfig}
\usepackage{indentfirst}
% remove the numbering
\setcounter{secnumdepth}{-2}
% remove labels from the captions
\renewcommand*{\captionformat}{}
\renewcommand*{\figureformat}{}
\renewcommand*{\tableformat}{}
\KOMAoption{captions}{belowfigure,nooneline}
\addtokomafont{caption}{\centering}
% avoid breakage on multiple
and avoid the next [] to be eaten
\newcommand*{\forcelinebreak}{\strut\\*{}}
\newcommand*{\hairline}{%
\bigskip%
\noindent \hrulefill%
\bigskip%
}
% reverse indentation for biblio and play
\newenvironment*{amusebiblio}{
\leftskip=\parindent
\parindent=-\parindent
\smallskip
\indent
}{\smallskip}
\newenvironment*{amuseplay}{
\leftskip=\parindent
\parindent=-\parindent
\smallskip
\indent
}{\smallskip}
\newcommand*{\Slash}{\slash\hspace{0pt}}
\addtokomafont{disposition}{\rmfamily}
\addtokomafont{descriptionlabel}{\rmfamily}
% forbid widows/orphans
\frenchspacing
\sloppy
\clubpenalty=10000
\widowpenalty=10000
% http://tex.stackexchange.com/questions/304802/how-not-to-hyphenate-the-last-word-of-a-paragraph
\finalhyphendemerits=10000
% given that we said footinclude=false, this should be safe
\setlength{\footskip}{2\baselineskip}
\title{Politika Internacionale}
\date{1869.}
\author{Mihail Bakunjin}
\subtitle{}
% https://groups.google.com/d/topic/comp.text.tex/6fYmcVMbSbQ/discussion
\hypersetup{%
pdfencoding=auto,
pdftitle={Politika Internacionale},%
pdfauthor={Mihail Bakunjin},%
pdfsubject={},%
pdfkeywords={istorija; država; religija; Internacionala; klasa; politika}%
}
\begin{document}
\begin{titlepage}
\strut\vskip 2em
\begin{center}
{\usekomafont{title}{\huge Politika Internacionale\par}}%
\vskip 1em
\vskip 2em
{\usekomafont{author}{Mihail Bakunjin\par}}%
\vskip 1.5em
\vfill
{\usekomafont{date}{1869.\par}}%
\end{center}
\end{titlepage}
\cleardoublepage
\tableofcontents
% start a new right-handed page
\cleardoublepage
\chapter{I}
»Dosad smo mislili, piše Montagne, da su politička i religiozna
mišljenja neovisna o članstvu Internacionale, i što se nas
tiče mi zauzimamo to stanovište.«
Na prvi pogled bismo mogli povjerovati da gosp. Coullery
ima pravo. Internacionala zaista ne pita novoga člana kod
primanja je li vjernik ili ateist, pripada li kojoj određenoj
partiji ili ne pripada. Pita ga jednostavno:
Jesi li radnik ili, ako nisi, imaš li potrebu i osjećaš li u
sebi snagu da otvoreno, potpuno preuzmeš na sebe stvar
radnika i s njom se identificiraš isključujući sve ostale pravce,
koji bi joj se mogli suprotstaviti?
Znaš li da su radnici, koji proizvode sva bogatstva svijeta,
koji stvaraju civilizaciju i koji su osvojili sve slobode za buržoaziju,
danas osuđeni na bijedu, neznanje i robovanje? Jesi li
shvatio da je glavni uzrok svem zlu koje trpi radnik upravo
bijeda i da je ta bijeda, sudbina svih radnika na zemlji, nužna
posljedica sadašnjeg ekonomskog uređenja društva a posebno
slugovanja rada, što znači proletarijata, pod jarmom kapitala,
što znači buržoazije?
Jesi li shvatio da između proletarijata i buržoazije postoji
antagonizam, koji je nepomirljiv, jer je nužna posljedica
njihovih položaja? Da se prosperitet buržoaske klase ne može
dovesti u vezu s blagostanjem i slobodom radnika, jer se taj
preveliki prosperitet osniva i može postojati samo na iskorištavanju
i porobljavanju njihova rada i jer upravo s tog istog
razloga prosperitet i ljudsko dostojanstvo radničkih masa apsolutno
iziskuju uklanjanje buržoazije kao vlastite klase? Da
je, shodno tome, rat između proletarijata i buržoazije
neizbježan i završiti može samo uništenjem buržoazije?
Jesi li shvatio da nijedan radnik, ma koliko inteligentan
i energičan bio, nije u stanju da se bori protiv te dobro
organizirane moći buržoazije, moći koju uglavnom zastupa i
podržava organizacija države, svih država? Da se ti, da bi postao
jačim, ne smiješ udruživati s buržujima – što bi s tvoje
strane bila glupost ili zločin, jer su svi buržuji, uzeti kao
takvi, naši nepomirljivi neprijatelji – i ne s nevjernim
radnicima koji bi u svom kukavičluku molili za smiješak i
dobrobit buržuja, nego s poštenim, energičnim radnicima,
koji otvoreno žele isto što i ti?
Jesi li shvatio da naočigled strašnoj koaliciji svih
privilegiranih klasa, svih zemljoposjednika i kapitalista i svih država
svijeta, nikada ne može pobijediti izolirano, lokalno ili
nacionalno radničko društvo, čak i ako pripada jednoj od najvećih
zemalja Evrope, i da bi se toj koaliciji suprotstavilo i ta
pobjeda postigla ništa manje nije potrebno od ujedinjenja svih
lokalnih i nacionalnih radničkih društava u jednu univerzalnu
asocijaciju – za to je potrebna \emph{velika internacionalna asocijacija
radnika svih zemalja}.
Ako to sve znaš, dobro si razumio i zaista to želiš, dođi
k nama, kakva god uostalom bila tvoja politička i religiozna
vjera. No da bismo te mogli primiti, moraš nam obećati:
\begin{enumerate}[1.]
\item\relax
da ćeš odsad nadalje tvoje osobne interese, čak i one tvoje
obitelji, kao i tvoja politička i religiozna uvjerenja i očitovanja
podrediti vrhovnom interesu našega društva: borbi rada protiv
kapitala, radnika protiv buržoazije na ekonomskom polju;
\item\relax
da nećeš nikada paktirati s buržujima iz osobnih interesa;
\item\relax
nikada nastojati da sebe osobno ni za sebe osobno izdižeš
iznad radničke mase, što bi te odmah pretvorilo u buržuja,
neprijatelja i izrabljivača proletarijata; jer je sva razlika
između buržuja i radnika u tome da prvi svoju sreću uvijek
traži izvan kolektivnosti, a da je drugi traži samo i namjerava
je naći samo u solidarnosti sa svima koji rade i izrabljivani
su od buržoaskog kapitala;
\item\relax
uvijek ostati vjeran radničkoj solidarnosti; jer će se najmanja
izdaja te solidarnosti od strane Internacionale smatrati
najvećim zločinom i najvećom infamijom koje može počiniti
jedan radnik.
\end{enumerate}
Jednom riječju, moraš otvoreno i potpuno prihvatiti sve
naše statute i svečano se obavezati da ćeš odsad svoje djelovanje
i svoj život upravljati s njima u skladu.
Mislimo da su osnivači internacionalnog društva postupili
vrlo mudro kad su prije svega isključili sva politička i religijska
pitanja iz programa tog društva. Njima samima bez
sumnje nisu nedostajali čvrsto izraženi politički i antireligijski
stavovi, ali su se uzdržali da ih objavljuju u ovom programu,
jer je njihova glavna svrha bila prije svega ujediniti radničke
mase civiliziranog svijeta u jednoj zajedničkoj akciji. Oni su
nužno morali tražiti zajedničku osnovu, niz jednostavnih principa
s obzirom na koje će svi radnici, kakva god inače bila
njihova politička i religijska odstupanja, samo ukoliko su ozbiljni
radnici, što znači grubo izrabljivani i ispaćeni ljudi, naći
i morati naći zajednički sporazum.
Da su oni podigli zastavu nekog političkog i antireligijskog
sustava, bili bi ih, daleko od toga da radnici Evrope budu
ujedinjeni, još više razjedinili, jer je uz pomoć neznanja
radnika zainteresirana i u najvišem stupnju korumpirajuća
propaganda svećenstva, vlada i svih građanskih političkih
stranaka, ne isključivši čak ni najcrvenije, proširila u radničkim
masama mnoštvo krivih ideja, i jer se te zaslijepljene
mase na nesreću još vrlo često daju strašno zanijeti lažima,
koje nemaju drugog cilja osim da ih dobrovoljne i glupe
podrede interesima privilegiranih klasa, na štetu njihovih
vlastitih.
Osim toga, postoji prevelika razlika između stupnja industrijskoga,
intelektualnog i moralnog razvoja radničkih masa
u različitim zemljama, a da bi bilo moguće ujediniti ih danas
pod jednim jedinstvenim političkim i antireligijskim programom.
Postaviti jedan takav program kao program Internacionale
i taj onda učiniti apsolutnim uvjetom pristupa istoj značilo
bi da se želi organizirati sekta, a ne univerzalno društvo;
to bi značilo ubiti Internacionalu.
Još je jedan drugi razlog uzrokovao da se prije svega iz
programa Internacionale, barem na izgled \emph{i samo na izgled},
eliminirala svaka politička tendencija.
Do današnjeg dana, od početka povijesti, nije postojala još
politika naroda – pod narodom podrazumijevamo prost puk,
radnički ološ koji svojim radom hrani svijet – postojala je
samo politika privilegiranih klasa, onih klasa koje su se služile
tjelesnom snagom naroda, da bi se međusobno svrgavale s
prijestolja i jedna zauzimala mjesto druge. Narod je sa svoje
strane uvijek samo uzimao stranu jedne a protiv druge u neodređenom
nadanju da će barem jedna od tih političkih revolucija,
od kojih nijedna nije mogla bez naroda nastati ali
nijedna nije bila za nj, donijeti olakšanje njegovoj bijedi i
vječnom slugovanju. Uvijek je ostao razočaran. Čak ga je i
velika francuska revolucija prevarila. Ona je uništila rodovno
plemstvo i postavila buržoaziju na njegovo mjesto. Narod se
više ne zove robom ili kmetom, on se prema pravu proklamira
kao slobodno rođen, ali u suštini stvari njegovo robovanje i
njegova bijeda ostaju isti.
I uvijek će ostati isti, dok se god narodne mase budu
zabluđivale da služe kao instrument građanskoj politici, zvala
se ta politika konzervativnom, liberalnom, progresističkom ili
radikalnom, čak i onda kad sebi daje najrevolucionarniji
zamisliv ton. Svaka građanska politika, naime, kakvo god bilo
njeno ime i njena obojenost, može u osnovi imati samo jedan
jedini cilj: \emph{održanje vladavine buržoazije – a vladavina
buržoazije je robovanje proletarijata.}
Što je Internacionala morala učiniti? Ona je prvo morala
osloboditi radničke mase od svake građanske politike, morala
je iz svog programa izbaciti sve građanske političke programe.
No u trenutku njenog osnivanja nije na svijetu bilo nikakve
druge politike osim one crkve ili monarhije ili aristokracije
ili buržoazije; posljednja, pogotovu ona radikalne buržoazije
bila je neosporno liberalnija i čovječnija od drugih; ali sve
temeljene na isti način na izrabljivanju radničkih masa nisu
u stvarnosti imale drugi cilj do prepiranja oko monopola u
tom izrabljivanju. Internacionala je morala dakle početi s
raščišćavanjem terena, a kako se svaka politika, sa stanovišta
emancipacije rada, u to doba vezivala s reakcionarnim elementima,
morala je ona prvo iz svoje sredine izbaciti sve poznate
političke sustave, da bi na tim ruševinama građanskoga svijeta
mogla osnovati istinsku politiku radnika, politiku internacionalnog
društva.
\begin{flushright}
(»Égalité«, 7. 8. 1869)
\end{flushright}
\chapter{II}
Utemeljitelji internacionalne radničke asocijacije djelovali su
utoliko mudrije, što su izbjegavali ustanoviti političke i
filozofske principe te asocijacije i dali joj prvo kao jedini osnovni
princip samo isključivo ekonomsku borbu rada protiv kapitala –
jer su bili sigurni da će radnik čim stupi na taj teren, čim
se, vjerujući u svoje pravo kao i u brojčanu snagu svoje klase,
sa svojim drugovima radnicima upustiti protiv građanskog
izrabljivanja u solidarnoj borbi, nužno snagom samih činjenica
i razvojem te borbe biti na to doveden da spozna sve političke,
socijalističke i filozofske principe Internacionale, koji su
zapravo samo pravilno razgraničenje njene ishodišne točke i
njezinog cilja.
Mi smo u našim zadnjim brojevima objasnili te principe.
U političkom i socijalnom smislu je njihova nužna posljedica
uklanjanje klasa, tj. klase buržoazije, danas vladajuće klase;
uklanjanje teritorijalnih država, svih političkih otadžbina, i
postavljanje na njihovim ruševinama velike internacionalne
federacije svih nacionalnih i lokalnih produktivnih grupa. U
filozofskom smislu bit će njihova također nužna posljedica
uklanjanje kultova i svih religijskih sustava, budući da njihov
cilj nije ništa manji od ostvarenja ljudskog ideala, ljudske
sreće, jednakosti, pravde i slobode na zemlji, budući da oni
time nastoje učiniti potpuno nekorisnima sve nebeske nadopune
i sve nade u jedan bolji svijet.
Da se od samog početka oba ta cilja objave neobrazovanim,
od dnevnog rada potištenim i demoraliziranim radnicima, koji
su tako reći svjesno zatrovani perverznim doktrinama, koje
im vlade u sporazumu sa svim privilegiranim kastama,
svećenstvom, plemstvom, buržoazijom, šakom i kapom nude, oni
bi se prepali; oni bi nas čak odbili, a da im ne bi palo na
pamet da sve te ideje nisu nego najvjerniji izraz njihovih
vlastitih interesa, da ti ciljevi donose ostvarenje njihovih
najdražih želja, a da su nasuprot tome religiozne i političke
predrasude, u ime kojih bi ih oni možda odbili, neposredan uzrok
produženja njihovog robovanja i njihove bijede.
Treba naravno razlikovati predrasude narodnih masa od
onih privilegirane klase. Predrasude masa, kako smo upravo
rekli, zasnovane su samo na njihovom neznanju i njihovim su
interesima potpuno suprotne, dok su predrasude buržoazije
zasnovane upravo na interesima te klase i potvrđuju se
nasuprot rastvornom djelovanju same građanske znanosti samo
zahvaljujući kolektivnom egoizmu buržoazije. Narod hoće, ali
ne zna; buržoazija zna, ali ne želi. Koje je od to dvoje
neizlječivo? Bez svake sumnje buržoazija.
Opće pravilo: preobratiti se može samo one koji osjećaju
potrebu za preobraćenjem, koji već u svojim instinktima ili
u bijedi svog vanjskog ili unutarnjeg položaja nose sve to što
im se želi dati; nikada se neće moći preobratiti oni koji ne
osjećaju potrebu za promjenom, čak niti oni koji žele izići iz
jedne situacije s kojom su nezadovoljni, ali su zbog prirode
svojih moralnih, intelektualnih i socijalnih navika usmjereni
tražiti bolji položaj u svijetu koji nije onaj naših ideja.
Preobratite, molim vas, na socijalizam plemića koji želi
bogatstvo, buržuja koji bi želio biti plemić, ili čak i radnika,
koji svim snagama svoje duše samo to želi da postane buržuj!
Preobratite još i pravog ili uobraženog duhovnog aristokrata,
poluobrazovanog, ili nekoga koji je samo četvrtinom, desetinom
ili stotinom učen, ljude naučnog soja koji često samo slučajno
loše ili dobro razumiju neke knjige, pa su puni arogantnog
prezira za neobrazovane mase i uobražavaju da su pozvani
stvoriti među sobom novu vladajuću, tj. izrabljujuću klasu.
Nikakav razumni argument, nikakva propaganda neće biti u
stanju preobratiti te nesretnike. Postoji samo jedno sredstvo
koje bi ih moglo uvjeriti: činjenica sama; razaranje već i same
mogućnosti privilegiranih stanja, svake vladavine i svakog
izrabljivanja; to je socijalna revolucija, koja sve što na svijetu
dovodi do nejednakosti briše i podnosi im pouku tako da ih
prisiljava da svoju sreću traže u jednakosti i solidarnosti.
Drukčije je s ozbiljnim radnicima. Pod ozbiljnim radnicima
podrazumijevamo sve one koji su težinom rada zaista potlačeni,
sve one, položaj kojih je tako nesretan i tako bijedan da
nijedan od njih ne može, izuzev samo pod sasvim izvanrednim
okolnostima čak ni gajiti misao o tome da \emph{za sebe samoga} ili
samo za sebe samoga unutar današnjih ekonomskih prilika i u
sadašnjem socijalnom miljeu postigne bolji položaj, npr. da
postane majstor ili državni savjetnik. Ubrajamo naravno u tu
kategoriju i rijetke i plemenite radnike koji su sigurno imali
mogućnost da se izdignu individualno iznad radničke klase,
ali tu priliku nisu htjeli iskoristiti i daju prednost odluci da
još neko vrijeme solidarno sa svojim drugovima u bijedi trpe
izrabljivanje buržoazije, nego da sami postanu izrabljivači.
Njima nije potrebno preobraćenje, ti su već čisti socijalisti.
Mi govorimo o velikoj masi radnika koji su iscrpljeni od
dnevnog rada, neobrazovani i bijedni. Ona je usprkos političkim
i religioznim predrasudama, koje se doduše s djelimičnim
uspjehom nastojalo utuviti u njihovu svijest, \emph{socijalistička, a
da oni to ne znaju}; ona je na temelju svoga instinkta i prisilom
svoga vlastitog položaja socijalistička na ozbiljniji, stvarniji
način nego svi znanstveni i građanski socijalisti zajedno. Oni
su to po svojoj uvjetovanosti svoje materijalne egzistencije,
po svim potrebama svoga bića, dok su spomenuti to samo po
potrebama svoga mišljenja, a u stvarnom životu imaju uvijek
potrebe čitavog bića mnogo jaču snagu nego potrebe mišljenja,
jer je misao ovdje, kao svugdje i uvijek, izraz bića, refleks
njegovih sukcesivnih razvojnih faza, no nikada temelj.
Ono što radnicima nedostaje nije zbilja, zbiljska nužnost
socijalističkih aspiracija, nego samo socijalistička misao. Što
svaki radnik na dnu svoga srca želi: potpuno ljudsku egzistenciju,
što se tiče materijalnog blagostanja i duhovnog razvoja,
temeljenu na pravednosti, tj. na jednakosti i slobodi svakog
pojedinca i svih zajedno u radu – to se očito u sadašnjem
političkom i socijalnom svijetu, koji se temelji na
nepravednosti i ciničkom izrabljivanju rada radničkih masa, ne može
ostvariti. Stoga je svaki ozbiljan radnik nužno socijalistički
revolucionar, jer se njegova emancipacija može odviti samo
rušenjem svega sada postojećega. Ili ta organizacija nepravednosti
sa svim njenim aparatom neadekvatnih zakona i privilegiranih
institucija mora propasti ili će radničke mase ostati
osuđene na vječito robovanje.
To je socijalistička misao, čije se klice nalaze u instinktu
svakog ozbiljnog radnika. Cilj je, dakle, dati mu punu svijest
o tome što želi, izazvati u njemu nastajanje misli koja odgovara
njegovom instinktu; jer će od trenutka kad se misao
radničkih masa bude podigla na visinu njihova instinkta
njezina volja biti određena i njena moć neodoljiva.
Što još sprečava brži razvoj te spasonosne misli u krilu
radničkih masa? Njihovo neznanje i velikim dijelom političke
i religiozne predrasude, s pomoću kojih se za to zainteresirane
klase još danas trude, kako bi potamnile njihovu savjest i
njihovu prirodnu inteligenciju. Kako se to neznanje može
odstraniti, kako se te štetne predrasude mogu razoriti?
Bi li to bilo moguće kroz obrazovanje i propagandu?
To dvoje su bez sumnje velika i lijepa sredstva. No kod
sadašnjeg stanja radničkih masa ona nisu dostatna. Izolirani
radnik je previše iscrpljen od svoga rada i svoje dnevne brige
da bi svom obrazovanju mogao posvetiti mnogo vremena. A
tko bi uostalom činio tu propagandu? Bi li to bilo nekoliko
poštenih socijalista iz buržoaskih redova, koji su bez sumnje
puni plemenite volje, ali koji su malobrojni prije svega, da bi
svojoj propagandi mogli dati cijelu potrebnu širinu i koji, budući
da svojim položajem pripadaju jednom drugom svijetu,
ne bi radništvo u njegovoj izopćenosti mogli tako savladati
kako bi to bilo potrebno i koji bi u njemu izazivali više ili
manje opravdano nepovjerenje?
»Emancipacija radnika mora biti djelo samih radnika«,
kaže se u predgovoru svih naših statuta. I to je po tisuću puta
pravo kad se tako kaže. To je osnovni temelj naše velike asocijacije.
No radnički svijet je općenito u neznanju, nedostaje
mu teorija potpuno. Tako ostaje samo jedan jedini put, onaj
\emph{njegove emancipacije kroz praksu}. Koja bi mogla i trebala biti
ta praksa?
Postoji samo jedna jedina, solidarna borba radnika protiv
poduzetnika. To je \emph{organizacija i proces stupanja u savezništvo
protivnih klasa}.
\begin{flushright}
(»Égalité«, 14. 8. 1869)
\end{flushright}
\chapter{III}
Ako se Internacionala prema konzervativnim i reakcionarnim
idejama u politici i religiji, koje bi radnici mogli imati
prilikom njihovog pristupa u nju, u početku pokazuje popustljivom,
ne događa se to zbog nemarnosti prema tim idejama. Ne
može joj se predbaciti nemarnost kad ona te ideje prezire i
svom snagom njenog unutarnjeg bića odbija, jer svaka reakcionarna
ideja, kako smo već pokazali, ruši sam temeljni princip
Internacionale.
Ta joj se popustljivost, ponovno ćemo istaknuti, nadaje
zbog visoke mudrosti. Kako ona točno zna da je svaki ozbiljan
radnik socijalist po nužnostima koje proistječu iz njegovog
bijednog položaja i da njegove reakcionarne ideje, ako kakvih
ima, mogu samo biti djelovanje njegova neznanja, ona računa
na kolektivno iskustvo koje on neće propustiti steći u krilu
Internacionale, a pogotovu na razvoj kolektivne borbe radnika
protiv poslodavaca, da će ih tih reakcionarnih ideja osloboditi.
I zaista, čim je radnik stekao vjeru u mogućnost skorog
radikalnog preokreta ekonomskog položaja, čim se on udružuje
sa svojim drugovima i ozbiljno se počinje boriti za smanjenje
svoga radnog vremena i povećanje svoje plaće, čim se on počne
živahno interesirati za tu posve materijalnu borbu, sigurno je
da će on gotovo sve svoje bavljenje nebom napustiti i da će
dobrovoljno odustati od pomoći neba, navikavajući se sve više
računati na kolektivnu moć radnika. Socijalizam u njegovom
duhu zauzima mjesto religije.
Isto će takav slučaj biti s njegovom reakcionarnom politikom.
Ona će izgubiti svoju glavnu podršku u onom stupnju
u kojem će se savjest radnika osjećati oslobođenom od religioznog
pritiska. Ekonomska borba će mu u svom razvoju i
sve većem širenju sve više i više na praktičan način i kroz kolektivno
iskustvo pokazivati, takvim iskustvom, koje je nužno
uvijek poučnije i šire od izoliranog iskustva, tko su njegovi
pravi neprijatelji, naime privilegirane klase, svećenstvo, buržoazija,
plemstvo i država; jer država postoji samo za zaštitu
svih privilegija tih klasa i zauzima nužno stranu s njima protiv
proletarijata.
Radnik koji tako stupa u borbu će na kraju nužno shvatiti
nepomirljivu suprotnost, koja postoji između ta dva stupa
reakcije i njegovih najvrednijih ljudskih interesa, i kad je
stigao do te točke, neće posustati da se prepozna kao
revolucionarni socijalist i da kao takav javno i nastupi.
Drugačije je s buržujima. Svi njihovi interesi se sukobljavaju
s ekonomskom transformacijom društva, i kad su njihove
ideje isto takve, kad su te ideje reakcionarne ili, kako se to
danas pristojno kaže, umjerene, kad njihov duh i njihovo
srce odbijaju veliku akciju pravednosti i oslobođenja koju nazivamo
socijalnom revolucijom, kad se oni plaše prave socijalne
jednakosti, tj. istovremene političke, socijalne i ekonomske
jednakosti, kad oni u dubini svoje duše žele sačuvati za
sebe, za svoju klasu, za svoju djecu jedinu privilegiju, makar
to bila privilegija inteligencije, kako to danas čine mnogi
građanski socijalisti, kad osjećaju odvratnost prema sadašnjem
uređenju ne samo sa svom logikom svoga duha nego i sa svom
moći svoje strasti – onda je sigurno da će oni cijeloga svoga
života ostati reakcionari, neprijatelji radničke klase. Ne smije
im se dopustiti da se približe Internacionali.
Mora ih se držati na velikom odstojanju, jer bi oni mogli
pristupiti Internacionali samo da bi je demoralizirali i odvratili
od njena puta. Postoji uostalom nepogrešiv znak prema
kojemu radnici mogu prepoznati da li buržuj, koji zahtijeva da
bude primljen u njihove redove, dolazi iskreno, bez sjene prevare
i bez i najmanje subverzione zadnje primisli. Taj znak su
odnosi koje je on sačuvao sa građanskim svijetom.
Antagonizam koji postoji između radničkog i građanskog
svijeta poprima sve izrazitiji karakter. Tko god ozbiljno misli,
i čiji su osjećaj i uobraženje ostali netaknuti od često nesvjesnog
utjecaja zainteresiranih sofizama, mora danas shvatiti da
između to dvoje nije moguće nikakvo pomirenje. Radnici žele
jednakost, a buržuji žele održanje nejednakosti. Jedno, očigledno,
poništava drugo. Stoga velika većina građanskih kapitalista
i zemljoposjednika, onih koji imaju hrabrosti sebi otvoreno
priznati što žele, ima također hrabrosti s istom otvorenošću
objaviti gnušanje koje im ulijeva sadašnji pokret radničke
klase. To su dakle odlučni i iskreni neprijatelji, njih poznajemo
i to je dobro.
No ima jedna druga kategorija buržuja, koja nema iste
otvorenosti, nema iste hrabrosti. Kao neprijatelji socijalne
likvidacije, koju mi svom snagom duše prizivamo kao veliku
akciju pravednosti, kao nužno ishodište i neophodnu bazu
egalitarne i racionalne organizacije društva, kao takvi neprijatelji
žele oni, kao svi drugi buržuji, održati ekonomsku nejednakost,
taj izvor svih ostalih nejednakosti, i istodobno tvrde da i oni
kao i mi žele potpunu emancipaciju radnika i rada. Oni protiv
nas podržavaju sa strašću dostojnom najreakcionarnijih buržuja
stvar robovanja proletarijata, odvajanje rada od nepokretnog
ili kapitalističkog vlasništva, koje danas zastupaju dvije
različite klase, i usprkos tome poziraju kao apostoli oslobođenja
radničke klase od jarma vlasništva i kapitala!
Varaju li oni sebe ili žele prevariti? Neki se varaju u dobrom
uvjerenju, mnogi žele prevariti; kod najvećeg broja njih
radi se o obje stvari istodobno. Oni pripadaju kategoriji
radikalnih buržuja i buržujskih socijalista, koji su osnovali Ligu
mira i slobode.
Je li ta Liga socijalistička? Na početku i za prve godine
njena postojanja, kako smo već imali priliku reći, ona je s
gnušanjem odbacila socijalizam.
Prošle godine je na svom kongresu u Bernu trijumfalno
odbila princip ekonomske jednakosti. Danas, jer osjeća da
umire a htjela bi još malo živjeti, i jer napokon shvaća da
odsada nije moguća nikakva politička egzistencija bez
socijalnih pitanja, danas se naziva socijalističkom; postala je buržujski
socijalistička: to znači da sva društvena pitanja želi
riješiti na temelju \emph{ekonomske nejednakosti}. Ona želi, mora
održati kamatnu stopu i zemljišnu rentu, a pri tom tvrdi da
oslobađa radnike! Trudi se da besmislici da egzistenciju.
Zašto to ona čini? Što je poziva da preuzme tako besmislen
i jalov posao? Nije teško to razumjeti.
Veliki dio buržoazije je umoran od vladavine cesarizma i
militarizma, koju je sama osnovala 1848. u strahu od proletarijata.
Sjetite se samo lipanjskih dana, prethodnika prosinačkih
dana, sjetite se nacionalne skupštine, koja je nakon lipanjskih
dana sa svim glasovima protiv jednoga proklela i izvrijeđala
slavnoga i može se reći herojskoga socijalista Proudhona, koji
je sam imao hrabrosti toj bijesnoj hordi konzervativnih, liberalnih
i radikalnih buržuja dobaciti izazov socijalizma. I ne
smije se zaboraviti da se među tim Proudhonovim psovačima
nalazi masa još živih i danas više nego ikada militantnih građana,
koji su od tada postali mučenici slobode s aureolama
prosinačkih proganjanja.
Nema dakle nikakve sumnje da je cijela buržoazija, uključujući
i radikalnu, pravi tvorac cesarističkog i vojničkog despotizma,
na čije se djelovanje ona danas tuži. Nakon što se
njime poslužila protiv proletarijata, htjela bi se sada od njega
osloboditi. Ništa nije prirodnije: ovaj režim je ponizuje i troši.
No kako se toga osloboditi? Jednom je bila hrabra i moćna,
imala je moći za osvajanje. Danas je klonula i slaba, s nesvjesticom
koju imaju starci. Ona poznaje svoju slabost predobro
i osjeća da sama ne bi mogla ništa. Treba dakle pomoć. Ta
pomoć može biti samo proletarijat: stoga mora pridobiti proletarijat.
No kako ga pridobiti? Obećanjima političke slobode
i jednakosti? To su riječi koje više ne mogu potaknuti radnike.
Oni su učili na vlastiti račun, shvatili su na temelju grubog
iskustva, da te riječi njima ne znače ništa osim održanja njihovog
ekonomskog slugovanja, koje je često bilo čak i jače
nego prije. Ako vi, dakle, želite dotaći srce tih bijednih milijuna
radničkih robova, govorite im o njihovom ekonomskom
oslobođenju. Nema više nijednog radnika koji ne bi znao da
je ono za njega jedino ozbiljan temelj svih drugih oslobođenja.
Mora im se, dakle, govoriti o ekonomskim društvenim reformama.
»Sad ćemo« – kazali su sebi oni koji su se pridružili Ligi
za mir i slobodu – »mi o tome govoriti, nazivat ćemo se
socijalistima. Obećat ćemo im ekonomske i socijalne reforme pod
uvjetom da poštuju temelje civilizacije i građanske svemoći:
individualno i nasljedno vlasništvo, kapitalni interes i
zemljišnu rentu. Nagovorit ćemo ih da se radnik može osloboditi
samo pod tim uvjetima, koji nama osiguravaju vladavinu a
radnicima slugovanje.«
»Nagovorit ćemo ih dalje da je za ostvarenje svih tih socijalnih
reformi nužno napraviti prvo dobru političku, isključivo
političku revoluciju, koja u političkom smislu može biti toliko
crvena koliko god se njima to sviđa, s mnogo skinutih glava,
ako to bude potrebno, ali s najvećim poštovanjem za sakrosanktno
vlasništvo, jednom riječju, potpuno jakobinska revolucija,
koja bi nas učinila gospodarima situacije, a kad jednom
budemo gospodari, dat ćemo radnicima što budemo mogli i
što budemo htjeli.«
To je nepogrešivi znak, po kojemu radnici mogu prepoznati
krivog socijalista, buržujskog socijalista: kad on, govoreći
im o revoluciji ili, ako hoćete, o socijalnoj preobrazbi,
njima kaže da politička preobrazba treba prethoditi ekonomskoj,
kad negira da se obje moraju dogoditi istodobno ili, čak
da bi politička revolucija morala biti nešto drugo nego
neposredna i direktna provedba potpune i cjelokupne društvene
likvidacije – onda mu oni mogu okrenuti leđa, jer je on tada
ili budala ili licemjerni izrabljivač.
\begin{flushright}
(»Égalité«, 21. 8. 1869)
\end{flushright}
\chapter{IV}
Internacionalna asocijacija radnika se mora čuvati prije svega
od utjecaja dviju vrsta od strane buržujskih socijalista, da bi
ostala vjerna svom principu i ne odstupila od jedinog puta
koji je može odvesti u pravu luku: pristalicâ \emph{buržujske politike,
uključujući i buržujske revolucionare} i onih koji zastupaju
\emph{buržujsku kooperaciju} ili takozvanih \emph{praktičnih ljudi}.
Osmotrimo prvo one prve.
Ekonomsko oslobođenje je, kao što smo rekli u prošlim
brojevima, osnova svih drugih oslobođenja. Tim smo riječima
rezimirali cijelu politiku Internacionale.
Zapravo čitamo u razmatranjima naših cjelokupnih statuta
slijedeće objašnjenje:
»\emph{Podjarmljivanje rada kapitalu izvor je svakog političkog,
moralnog i materijalnog slugovanja}, te je stoga emancipacija
radnika veliki cilj kojemu se svaki politički pokret mora
podvrći.«
Tačno se podrazumijeva da je svaki politički pokret, kojemu
nije \emph{neposredni i direktni} objekt \emph{definitivna i potpuna}
ekonomska emancipacija radnika i koji na svojoj zastavi nema
na vrlo određen i sasvim jasan način ispisan princip
\emph{ekonomske jednakosti}, što znači \emph{potpuni povrat kapitala radu} ili
\emph{socijalnu likvidaciju} – da je svaki takav politički pokret buržujski
i kao takav mora biti isključen iz Internacionale.
Shodno tome mora politika buržujskih demokrata ili buržujskih
socijalista biti nemilosrdno isključena, jer kad oni
objašnjavaju da je »politička sloboda preduvjet ekonomske
emancipacije«, oni pod tim riječima ne mogu razumjeti ništa
drugo osim ovoga: »Političke reforme ili politička revolucija
moraju \emph{prethoditi} ekonomskim reformama ili ekonomskoj revoluciji;
radnici se moraju prema tome udruživati u savez s
više ili manje radikalnim buržujima, da bi prvo s njima izveli
prvo, s ograničenjem da drugo neće izvesti protiv njih.«
Mi glasno protestiramo protiv takve sudbonosne teorije,
koja bi radnike mogla dovesti samo na to da još jednom
posluže kao sredstvo protiv sebe samih i nanovo budu izručeni
izrabljivanju buržoazije.
Prvo osvojiti političku slobodu ne može značiti ništa drugo,
nego \emph{nju osvojiti sasvim samu}, dok bi barem nekoliko dana
ekonomski i socijalni odnosi ostali u sadašnjem stanju, tj.
zemljoposjednici i kapitalisti sa svojim sramnim bogatstvima a
radnici sa svojom bijedom.
Kad je jednom ta sloboda usvojena – kaže se – poslužit
će ona radnicima kao sredstvo za kasnije osvajanje \emph{jednakosti}
ili \emph{ekonomske pravednosti}.
Sloboda je zaista veličanstveno i moćno sredstvo. Sve leži
u tome da se zna hoće li se radnici njome zbilja moći poslužiti,
hoće li ona zaista biti u njihovom posjedu, ili, kako je to dosad
uvijek bilo, da li će njihova \emph{politička sloboda} biti samo
varljivi pričin, jedna fikcija?
Ne bi li radnik u svom sadašnjem ekonomskom položaju,
kad mu se govori o političkoj slobodi, mogao odgovoriti
refrenom jedne vrlo poznate pjesme:
\begin{verse}
Ne parlez pas de liberté\forcelinebreak
La pauvreté, c’est l’esclavage!\forcelinebreak
(Ne govorite o slobodi, siromaštvo je robovanje!)
\end{verse}
I zaista se mora biti sklon iluzijama kako bi se uobrazilo da
bi radnik u sadašnjim ekonomskim i socijalnim prilikama
mogao od političke slobode imati potpunu korist, ozbiljno i
stvarno je moći koristiti. Za to mu nedostaju dvije male stvari:
slobodno vrijeme i materijalna sredstva.
Uostalom, zar nismo to jasno vidjeli u Francuskoj na dan
poslije revolucije 1848, najradikalnije revolucije u političkom
smislu, koja se mogla poželjeti?
Francuski radnici sigurno nisu bili indiferentni a ni
neinteligentni, a morali su usprkos najširem općem pravu glasa
pustiti buržoaziju da djeluje. Zašto? Jer su im nedostajala
materijalna sredstva, koja su potrebna da politička sloboda
postane stvarnost, jer su ostali robovi rada iznuđenog glađu,
dok su radikalni, liberalni, čak i konzervativni buržuji, jedni
republikanci otprije, drugi republici tek obraćeni, dolazili i
odlazili, vrtjeli se okolo, slobodno govorili i konspirirali, jedni
zahvaljujući svojim rentama ili svojim unosnim građanskim
namještenjem, drugi zahvaljujući državnom budžetu, koji se
naravno zadržao i bio čak veći nego ikada.
Zna se što je iz toga proizlazilo: prvo lipanjski dani, a
kasnije, kao nužna posljedica, prosinački dani.
Ali, reći će se, radnici koji su ovim iskustvom postali mudriji
neće više u konstitutivne ili zakonodavne skupštine slati
buržuje, slat će jednostavne radnike. Koliko god bili siromašni,
radnici ipak mogu pokriti troškove izdržavanja svojih izaslanika.
Znate li što će se iz toga izroditi? Radnički izaslanici,
dovedeni u egzistencijalne uvjete građanstva i u atmosferu
posve građanskih političkih ideja, prestavši biti pravi radnici
da bi postali državnici, postat će buržuji, i čak i više buržuji
nego sami buržuji. Jer ne stvaraju ljudi položaje, položaji
naprotiv stvaraju ljude. A znamo iz iskustva da buržuji-radnici
vrlo često nisu manje egoistični od buržujskih izrabljivača,
nisu manje sudbonosni za Internacionalu od buržujskih socijalista,
nisu manje tašti i smiješni od buržoazije s plemićkim
titulama.
Može se činiti i govoriti što se hoće dokle god je radnik
zatečen u svom sadašnjem položaju, neće za njega biti
političke slobode, a ti koji ga pozivaju da osvoji političke slobode,
a da prije toga ni ne dotakne goruća pitanja socijalizma, a da
ne izgovori onu riječ koja buržujima izgoni krv iz lica: \emph{socijalna
likvidacija}, to mu jednostavno kažu: »Osvoji prvo slobodu
za nas, da bi se mi njome poslije mogli poslužiti protiv
tebe.«
Ali, reći će se, ti buržuji imaju dobre namjere i iskreni su. –
Nema dobrih namjera ni iskrenosti koji bi izdržali utjecaje
položaja, a kako smo rekli, radnici bi sami koji bi se u taj
položaj doveli nužno postali buržuji, tako će tim prije buržuji
koji u tom položaju ostaju upravo i ostati buržuji.
Ako neki buržuj inspiriran velikom strašću za pravdu, jednakost
i čovječanstvo ozbiljno želi raditi za emancipaciju
proletarijata, neka započne prvo s kidanjem svih političkih i
socijalnih veza, svih odnosa interesa, kao onoga razuma, taštine
srca s buržoazijom. Neka prvo shvati da pomirenje između
proletarijata i te klase nije moguće, koja živeći samo od
izrabljivanja drugih postaje prirodni neprijatelj proletera.
Kad je buržoaskom svijetu definitivno okrenuo leđa, onda
neka dođe da bi zauzeo mjesto u redovima, pod zastavu radnika,
na kojoj su ispisane ove riječi: »Pravednost, jednakost i
sloboda za sve, uklanjanje klasa ekonomskim poistovjećenjem
svih. Socijalna likvidacija.« Bit će nam dobrodošao.
U vezi s buržujskim socijalistima i buržujskim radnicima,
koji nam govore o pomirenju između buržoaske politike i
radničkog socijalizma, želimo radnicima dati samo jedan
savjet: njima okrenuti leđa.
Budući da se buržoaski socijalisti sada trude kako bi sa
\emph{socijalizmom kao mamcem} organizirali radničku agitaciju
ogromnih razmjera radi osvajanja političke slobode, slobode
kako smo upravo vidjeli koja će koristiti samo buržoaziji,
budući da se radničke mase dospjevši do razumijevanja vlastitog
položaja, prosvijetljene i vođene principom Internacionale,
zaista i organiziraju i počinju stvarati pravu, ne nacionalnu nego
internacionalnu silu, koja se želi brinuti za vlastitu stvar a ne
za stvar buržoazije, i budući da čak i za ostvarenje ideala
buržuja, potpuno političke slobode s republikanskim institucijama
nužno treba revolucija, i budući da svaka revolucija
može pobijediti samo snagom naroda, potrebno je da ta snaga
prestane vaditi kestenje iz vatre gospodi buržujima i odsada
služi samo postizanju trijumfa za narodnu stvar, stvar svih
radnih ljudi protiv svih onih koji izrabljuju rad.
Internacionalno društvo radnika neće, vjerno svom principu, nikada
pružiti ruku političkoj agitaciji, kojoj neposredni i direktni cilj
nije \emph{potpuna ekonomska emancipacija radnika}, što znači
uklanjanje buržoazije kao klase ekonomski odijeljene od mase
stanovništva, a ni revoluciji koja od prvog dana, od prvog
sata na svoju zastavu nije ispisala: \emph{socijalna likvidacija}.
No revolucije se ne improviziraju. One se ne proizvode
svojevoljno, pojedinačnim, pa čak ni najmoćnijim društvima.
Neovisno od svake volje i svake zavjere, prizvane su one uvijek
po sili stvari. Može ih se predvidjeti, katkada njihovo približavanje
predosjetiti, ali njihovo izbijanje nikada ubrzati.
Uvjereni u ovu istinu, pitamo se: koju politiku treba slijediti
Internacionala za vrijeme kraćeg ili dužeg perioda, koji
nas dijeli od te strašne socijalne revolucije, koju svatko sad
već predosjeća?
Bez obzira na nacionalnu i lokalnu politiku, propisanu po
njenim statutima, davat će ona radničkim agitacijama u svim
zemljama \emph{bitno ekonomski} karakter, postavivši sebi cilj:
smanjenje radnog vremena i povišenje plaće, i sredstvo:
\emph{udruživanje radničkih masa} i stvaranje \emph{klasa otpora}.
Ona će propagirati svoje principe, jer su ti principi
najčišći izraz kolektivnih interesa radnika cijele planete, duša i
cijela životna snaga društva. Ona će tu propagandu provoditi
u širokim razmjerima, bez obzira na osjetljivosti buržoazije,
da bi svaki radnik istupivši iz duhovne i moralne ukočenosti,
u kojoj ga se nastoji održati, razumio položaj, dobro znao što
hoće i pod kojim uvjetima može osvojiti svoja prava kao
čovjek.
Ona će tim energičnije i iskrenije provoditi propagandu tih
principa, jer u samoj Internacionali često susrećemo utjecaje
koji iznose na vidjelo prezir za te principe i htjeli bi ih izdati
kao beskorisne teorije, trudeći se vratiti radnike natrag političkom,
ekonomskom i religioznom katehizmu buržuja.
Ona će se napokon proširiti i dobro organizirati preko svih
granica da bi, kad izbije revolucija izazvana po sili činjenica,
davala stvarnu snagu, koja zna što treba činiti i time bila u
stanju staviti se revoluciji na čelo i dati joj pravac koji će
zaista donijeti spas narodu, ozbiljna internacionalna asocijacija
radničkih društava svih zemalja, koja je sposobna zamijeniti
taj politički svijet država i buržoazije koji propada.
Završavamo ovaj vjerni ekspoze politike Internacionale
prikazom zadnjeg odlomka temeljnih objašnjenja naših općih
statuta.
Pokret koji se odvija među radnicima industrijskih zemalja
Evrope izaziva nove nade i daje svečano upozorenje da se ne
pada natrag u stare zablude.
\begin{flushright}
(»Égalité«, 28. 8. 1869)
\end{flushright}
% begin final page
\clearpage
% if we are on an odd page, add another one, otherwise when imposing
% the page would be odd on an even one.
\ifthispageodd{\strut\thispagestyle{empty}\clearpage}{}
% new page for the colophon
\thispagestyle{empty}
\begin{center}
Anarhistička biblioteka
\smallskip
Anti-Copyright
\bigskip
\includegraphics[width=0.25\textwidth]{logo-yu}
\bigskip
\end{center}
\strut
\vfill
\begin{center}
Mihail Bakunjin
Politika Internacionale
1869.
\bigskip
\emph{Država i sloboda}, Zagreb, 1979, str. 328–343
Prevela Karmen Bašić
\bigskip
\textbf{anarhisticka-biblioteka.net}
\end{center}
% end final page with colophon
\end{document}